Rodjendani

Uvek sam volela rodjendane. Uvek sam mesec dana ranije znala koju tortu cu praviti, ko ce doci, ko ce me prvi poljubiti i pozeleti mi srecan rodjendan. Danima sam pripremala hranu, pice, pozivala drage ljude, volela sam taj dan, kada prolece pocne da mirise u vazduhu. Svi moji dragi su jedva cekali moj rodjendan, druzenje, smeh, ljubav. Moj 15. april. Boze, kako sam volela taj dan. Meni, najvazniji u godini.

Pakao traje vec nekoliko dana. Sve je pocelo kada sam shvatila da zbog njegovih porodicnih obaveza taj dan necemo provesti zajedno. Pa ni dan ranije ili kasnije. Pocelo je moje neraspolozenje. Juce su mi se desile tri tako tuzne stvari da sam se razbila. Opet. Na komade. Od razvoda zivim sama. Nisam se vratila kod roditelja, jer ne mogu da ih upoznam sa njim. Jer me svi osudjuju zbog toga sto volim coveka koji ima porodicu. Samostalni zivot mi je doneo finansijske probleme. Odluka da ne zavisim od nikoga me mnogo kosta. Juce je moj zivot dosao u pitanje, dozivela sam potpuni finansijski slom. Izvukla sam se jedva, za sada. I ne znam kako cu dalje. To nije bio kraj. Sinoc sam videla njegovo drugo lice. Zaboravio je telefon kuci. I uplasio se da ce ona videti moje poruke. Preda mnom je stajao covek koga ja ne poznajem. Zver saterana u cosak, sa jedne strane, a sa druge kukavica. Boze, covek koji se ne boji da sa mnom ide svugde, da ga cekam ispred njegove zgrade, umirao je od straha. Covek koji je prvi put povisio ton na mene. Ne poznajem ga. Scena je bila uzasna. Ni stotinu izvinjenja danas nije pomoglo da ja  gorak ukus isperem iz usta. Ne znam sta ce biti dalje. Rekla sam mu da ga od sinoc gledam drugim ocima. Ali ne znam mozda preterujem, da li ga smem osuditi tako brzo, pa on je toliko toga ucinio za mene, pet godina se volimo ludacki. Da li ja moram pokusati da mu to oprostim? Ali kako da mu oprostim moj rodjendan? Kako? Kako da prihvatim da ce on sutra imati samo 15 minuta vremena za mene? Iz besa i finansijskih problema prvi put ne slavim rodjendan. Rekla sam svima da ne zelim proslavu. I srce me boli zbog toga. Jedva cekam da se sutra dovucem sa posla, iskljucim telefone, pokrijem cebetom po glavi i da svoj rodjendan, prvi put u zivotu provedem sama i u suzama. Kao da je sva moja hrabrost i borbenost nestala preko noci. Procitala sam danas blog moje drage Une. I sledjena sam jos. Samoca. Pronasla sam se u svakoj reci. I otplakala sam svaku njenu rec. Shvatila sam. I pored svega samoca je jedino uvek uz mene. Jer su me svi drugi ostavljali, vracali se, povredjivali, voleli pa nestali, vise uzimali nego davali. Jedino je ona uvek tu. I sutra cemo ja i moja samoca nazdraviti jedna drugoj za srecan rodjendan. Same. Nas dve. Jer me ona najbolje poznaje. Plakacemo zajedno. Prvi put u zivotu. Moj rodjendan cemo docekati same. Samoca  i ja. Moj rodjendan...


Kada jastuk miriše na tebe...

 

 

Danas sam razmišljala o pravom razlogu zašto ovde svraćam u poslednje vreme samo da pročitam blogove dragih ljudi, zasto više ne pišem, shvatila sam da je razlog to što u mom životu nema neke velike promene. A strah me je da vam to priznam. Ima malih promena, značajnih, ali onih pravih, konačnih odluka još nema. Imala sam veliki napad depresije krajem decembra, rešila sam da je kraj, nisam više mogla da se borim i sa njim i sa sobom i sa svima onima koji misle da je moja veza pogrešna, čak sam obećala da menjam i nick, ali ništa. Ostala sam. Tako da se kod mene nije ništa promenilo. Osim što sam pronašla neku novu snagu u sebi, nema više suza, nema depresije. Borim se. I u njemu se nešto promenilo. Mogućnost gubitka dodatno ga je vezala za mene i sada osećam njegovu svakodnevnu borbu za mene. Bori se dragi moj. I tu više nemam primedbi. Ljubav cveta, bili smo na dva lepa putovanja, nerazdvojni smo (osim kad je kući :-(),svakog sekunda u danu znam gde je, kada nismo zajedno provodimo sate pričajući telefonom, Bože, toliko lepih sekundi, minuta, dana, je iza nas. I neka je pogrešno i neka trpim poglede i prigovore i ogovaranja. I neka me krive i neka me mrze.

JA NJEGA VOLIM. ON VOLI MENE. I to je jedino što je važno. 

 

Mili moj...Kada jastuk miriše na tebe... Samo te volim. Nekada je to lako, nekada tako teško, ali je uvek isto jako i ne posustaje, osećaj u stomaku, treperenje u srcu mi govori da nisam uzalud tu, jer takva ljubav se ne doživi dva puta u životu. Ona se čuva, jer je neprocenjiva, naša, a svoje se ljubomorno čuva i ne odustaje se lako. Jer najviše se voli onaj koji se teško dobije. Želim večeras da utonem u tvoje mirise na jastuku i da se iz njih nikada više ne probudim, jer ću ako se probudim shvatiti da si i ovu noć proveo na drugom mestu. Ali unapred ti to opraštam. Jer nedostaješ mi ljubavi...kada nisi tu, dan je predug bez tebe, mada si sve vreme sa mnom u mojim mislima, u srcu, glavi, tu te mazim, ljubim, pazim, milujem, i znam da ti to osećaš, znam da znaš, jer sve moje misli, liče na tvoje. Ljubim te jedini, sada te ljubim u mislima, sutra ću te ljubiti očima, ljubiću te osmesima, usnama, dodirima. Svojom ljubavlju ja sam tebe zaslužila. Ne želim jutro bez toga da mi stigne porukica od tebe i da ti ne čujem glas. Ne želim veče bez tvog zagrljaja. Ne želim život bez tebe. Ti moj život činiš životom. Jer ti si ja i ja sam ti. I da ne   uspemo da ostvarimo našu ljubav potpuno, znaću, znaću da si me želeo u svom životu. Znaću. Osećaću. Misliću. Razumeću. Plakaću. Drhtaću. Neću odustati, jer neću biti JA bez tebe. Zato živim sa nadom da ću se ostatak života buditi pored tebe. Da ćeš me uveče grliti dok ne zaspim. Da ćeš mi uvek dodavati čašu vode kada sam žedna. Da ćeš me pokrivati u snu. Da ću ti uvek biti uteha. Najbolji prijatelj. Da ćeš u mom životu i dalje živeti ali i ostati. Da ću ja dobiti svoju savršenu fotografiju sa tobom pored sebe, u tvojoj glavi, jer muče nas te slike u tvojoj glavi. Živim za dan kada će realnost ljubavi pobediti tvoje predrasude i probleme. Znam da će naša ljubav pobediti sve. Jer je tebe i mene već pobedila.

Želim da sačuvam ovaj trenutak.

Želim da mi jastuk uvek samo na tebe miriše.