Molitva

 

Stojim na tvom balkonu i gledam ih

Džamija i crkva,

tako blizu jedna druge u metrima,

a u svemu drugom udaljenje kilometrima,

kao ti i ja.

I molim se prvi put u životu,  Bogu, i Proroku i tvom i mom,

Za nas,

za to malo zrno što se zadržalo u meni.

Molim se,

jer se kući neću vratiti sama,

jer ću te voljene oči roditi,

i ceo život ih sa ljubavlju gledati.

Molim se i Bogu i Proroku,

i Oče naš i Bismilah,

i biram ime u sebi da zvuči lepo i u mojoj i u tvojoj zemlji.

Zamišljam ga. Tvog i mog.

Rođenog iz moje ljubavi i tvog besa.

I obećavam Bogu, jedinom, jer on je jedan,

da ću te, mrvo moja, pustiti da izabereš,

da ću te oko moje, dovesti u taj Grad,

ispred te dve lepotice,

Crkve i Džamije,

i da ću te tu, u Gradu gde si i nastao,

pustiti da izabereš

svoj put 

I veru

I mesto gde pripadaš 

jer oca i majku nisi mogao da biraš...  

  


Balkoni

Moj i njegov,

jer danas svako ima svoj.

Moj,

pun neostvarenih želja, praznih kutija, vetrovit, mračan,

Njegov,

zajednički, topao, osunčan,sada kilometrima udaljen od mene.

Njegov,

sa pogledom na džamiju i crkvu, sa pogledom na ulicu koja se teško ulicom može zvati.

Njegov je nekad bio zajednički,

mesto na kome pijemo čaj,

Gledamo sunce kako izlazi, smejemo se, grlimo...

Žudim...

za tim balkonom,

da opet stojimo zajedno i ispijamo čaj,

da se dodirujemo,

da udišemo miris sveže opranog veša,

miris našeg doma,

sa pogledom na afričku pustinju

i ulicu koja sam učinila svojom 

Bar u srcu...

 

 

 

  


Oči

 

Ne znam dan kada sam ih prvi put primetila...

I nevažno je...

Važne su samo oči

i put koji sam zbog njih prešla.

Nisam ti znala običaje, želje,

znala sam ti samo ime i oči.

Oči

Tvoje.

Jedinstvene.

Neprežaljene... 


After

Gledam ih tik do sebe...

On spava a trepavice mu podrhtavaju,

kao da će se svakog trena probuditi,

kao da će ih novi putevi odneti.

Shvatam.

Moj dah ih treperi,

od njegovih snova beže,

toliko su blizu mog srca, a opet....

Želim da ih još jednom dodirnem usnama.

Zadnji put.

A probudiću ga....

Ne želim ga opet videti besnog...

Jer noćas je takav.

Pust, nemiran....

Noćas je počeo da me mrzi.

A ja i dalje gledam te nežne trepavice kako trepere

i pitam se

kako se i đavo pretvori u nežnost kada spava....

 

 

                                                                                   

 


Posle mnogo godina

Dugo me nije bilo. Mnogo se toga promenilo. Mnogo je toga ostalo isto. On se nije promenio. Ja jesam. Nepovratno. Nisam više imala izbora. I u nedostatku izbora, ljubav je polako venula...Ipak život je čudo i moja potreba da se nesrećno zaljubljujem... I opet pišem....


Prozori

 

Često razmišljam dok šetam o prozorima, o ljudima koji žive iza njih. Privlače me njihova svetla dok stojim u mraku. Šta kriju, koliko nesrećnih duša gleda kroz prozor tražeći spas, izlaz, nadu. Koliko srećnih ljudi gleda kroz njih zahvaljujući Bogu što ima topao dom, zagrljaj, ljubav, podršku. Spolja uvek izgledaju lepo, a kriju prevare, nesrecu, kriju. Nekad mi se čini da zavidim svakom prozoru, čak i kad ne znam šta krije. Nekad mi se čini da moj prozor ne postoji ....

Gde pripadam, gde se nalazi prozor iza koga ću ja jednog dana biti potpuno ispunjena? Da li ću na svom prozoru uvek stojati iščekujući njega sama,  ili postoji negde prozor napravljen samo za nas dvoje. Tražim ga stalno i lutam. Jer znam da ću ga prepoznati. Ako ga ne pronađem, znači da nam nije suđen. Onda ću produžiti i promeniti nik... Ostacu samo MAZA.


Greh

Kako da oprostim sebi, iako to nisam učinila namerno, nisam ni imala lošu nameru. Ispalo je ružno. Ugrozila sam svojom nepromišljenošću i brzim jezikom nekoga ko to nije zaslužio. Životno ugrozila. Ako joj se nešto ozbiljno desi, nikada to sebi neću oprostiti. A sve je bio samo nesporazum. I ta moja potreba da stalno isterujem pravdu.... Da branim slabije. Iz te potrebe greh sam učinila. I neka ide na moju dušu. Ali, da li je moj greh manji ako nije bilo namerno i direktno?


Ćutim!

''Najgore je kada ljudi ćute , kada se ne objasne pa svaka sumnja ima prava na život .I moja i tvoja .'' MS


Rodjendani

Uvek sam volela rodjendane. Uvek sam mesec dana ranije znala koju tortu cu praviti, ko ce doci, ko ce me prvi poljubiti i pozeleti mi srecan rodjendan. Danima sam pripremala hranu, pice, pozivala drage ljude, volela sam taj dan, kada prolece pocne da mirise u vazduhu. Svi moji dragi su jedva cekali moj rodjendan, druzenje, smeh, ljubav. Moj 15. april. Boze, kako sam volela taj dan. Meni, najvazniji u godini.

Pakao traje vec nekoliko dana. Sve je pocelo kada sam shvatila da zbog njegovih porodicnih obaveza taj dan necemo provesti zajedno. Pa ni dan ranije ili kasnije. Pocelo je moje neraspolozenje. Juce su mi se desile tri tako tuzne stvari da sam se razbila. Opet. Na komade. Od razvoda zivim sama. Nisam se vratila kod roditelja, jer ne mogu da ih upoznam sa njim. Jer me svi osudjuju zbog toga sto volim coveka koji ima porodicu. Samostalni zivot mi je doneo finansijske probleme. Odluka da ne zavisim od nikoga me mnogo kosta. Juce je moj zivot dosao u pitanje, dozivela sam potpuni finansijski slom. Izvukla sam se jedva, za sada. I ne znam kako cu dalje. To nije bio kraj. Sinoc sam videla njegovo drugo lice. Zaboravio je telefon kuci. I uplasio se da ce ona videti moje poruke. Preda mnom je stajao covek koga ja ne poznajem. Zver saterana u cosak, sa jedne strane, a sa druge kukavica. Boze, covek koji se ne boji da sa mnom ide svugde, da ga cekam ispred njegove zgrade, umirao je od straha. Covek koji je prvi put povisio ton na mene. Ne poznajem ga. Scena je bila uzasna. Ni stotinu izvinjenja danas nije pomoglo da ja  gorak ukus isperem iz usta. Ne znam sta ce biti dalje. Rekla sam mu da ga od sinoc gledam drugim ocima. Ali ne znam mozda preterujem, da li ga smem osuditi tako brzo, pa on je toliko toga ucinio za mene, pet godina se volimo ludacki. Da li ja moram pokusati da mu to oprostim? Ali kako da mu oprostim moj rodjendan? Kako? Kako da prihvatim da ce on sutra imati samo 15 minuta vremena za mene? Iz besa i finansijskih problema prvi put ne slavim rodjendan. Rekla sam svima da ne zelim proslavu. I srce me boli zbog toga. Jedva cekam da se sutra dovucem sa posla, iskljucim telefone, pokrijem cebetom po glavi i da svoj rodjendan, prvi put u zivotu provedem sama i u suzama. Kao da je sva moja hrabrost i borbenost nestala preko noci. Procitala sam danas blog moje drage Une. I sledjena sam jos. Samoca. Pronasla sam se u svakoj reci. I otplakala sam svaku njenu rec. Shvatila sam. I pored svega samoca je jedino uvek uz mene. Jer su me svi drugi ostavljali, vracali se, povredjivali, voleli pa nestali, vise uzimali nego davali. Jedino je ona uvek tu. I sutra cemo ja i moja samoca nazdraviti jedna drugoj za srecan rodjendan. Same. Nas dve. Jer me ona najbolje poznaje. Plakacemo zajedno. Prvi put u zivotu. Moj rodjendan cemo docekati same. Samoca  i ja. Moj rodjendan...


Kada jastuk miriše na tebe...

 

 

Danas sam razmišljala o pravom razlogu zašto ovde svraćam u poslednje vreme samo da pročitam blogove dragih ljudi, zasto više ne pišem, shvatila sam da je razlog to što u mom životu nema neke velike promene. A strah me je da vam to priznam. Ima malih promena, značajnih, ali onih pravih, konačnih odluka još nema. Imala sam veliki napad depresije krajem decembra, rešila sam da je kraj, nisam više mogla da se borim i sa njim i sa sobom i sa svima onima koji misle da je moja veza pogrešna, čak sam obećala da menjam i nick, ali ništa. Ostala sam. Tako da se kod mene nije ništa promenilo. Osim što sam pronašla neku novu snagu u sebi, nema više suza, nema depresije. Borim se. I u njemu se nešto promenilo. Mogućnost gubitka dodatno ga je vezala za mene i sada osećam njegovu svakodnevnu borbu za mene. Bori se dragi moj. I tu više nemam primedbi. Ljubav cveta, bili smo na dva lepa putovanja, nerazdvojni smo (osim kad je kući :-(),svakog sekunda u danu znam gde je, kada nismo zajedno provodimo sate pričajući telefonom, Bože, toliko lepih sekundi, minuta, dana, je iza nas. I neka je pogrešno i neka trpim poglede i prigovore i ogovaranja. I neka me krive i neka me mrze.

JA NJEGA VOLIM. ON VOLI MENE. I to je jedino što je važno. 

 

Mili moj...Kada jastuk miriše na tebe... Samo te volim. Nekada je to lako, nekada tako teško, ali je uvek isto jako i ne posustaje, osećaj u stomaku, treperenje u srcu mi govori da nisam uzalud tu, jer takva ljubav se ne doživi dva puta u životu. Ona se čuva, jer je neprocenjiva, naša, a svoje se ljubomorno čuva i ne odustaje se lako. Jer najviše se voli onaj koji se teško dobije. Želim večeras da utonem u tvoje mirise na jastuku i da se iz njih nikada više ne probudim, jer ću ako se probudim shvatiti da si i ovu noć proveo na drugom mestu. Ali unapred ti to opraštam. Jer nedostaješ mi ljubavi...kada nisi tu, dan je predug bez tebe, mada si sve vreme sa mnom u mojim mislima, u srcu, glavi, tu te mazim, ljubim, pazim, milujem, i znam da ti to osećaš, znam da znaš, jer sve moje misli, liče na tvoje. Ljubim te jedini, sada te ljubim u mislima, sutra ću te ljubiti očima, ljubiću te osmesima, usnama, dodirima. Svojom ljubavlju ja sam tebe zaslužila. Ne želim jutro bez toga da mi stigne porukica od tebe i da ti ne čujem glas. Ne želim veče bez tvog zagrljaja. Ne želim život bez tebe. Ti moj život činiš životom. Jer ti si ja i ja sam ti. I da ne   uspemo da ostvarimo našu ljubav potpuno, znaću, znaću da si me želeo u svom životu. Znaću. Osećaću. Misliću. Razumeću. Plakaću. Drhtaću. Neću odustati, jer neću biti JA bez tebe. Zato živim sa nadom da ću se ostatak života buditi pored tebe. Da ćeš me uveče grliti dok ne zaspim. Da ćeš mi uvek dodavati čašu vode kada sam žedna. Da ćeš me pokrivati u snu. Da ću ti uvek biti uteha. Najbolji prijatelj. Da ćeš u mom životu i dalje živeti ali i ostati. Da ću ja dobiti svoju savršenu fotografiju sa tobom pored sebe, u tvojoj glavi, jer muče nas te slike u tvojoj glavi. Živim za dan kada će realnost ljubavi pobediti tvoje predrasude i probleme. Znam da će naša ljubav pobediti sve. Jer je tebe i mene već pobedila.

Želim da sačuvam ovaj trenutak.

Želim da mi jastuk uvek samo na tebe miriše.


Bunar

Kako je duuuuuubok ovaj bunar. Opet sam dodirnula dno. Sama. I ne vidim izlaz, i niko mi ne pruza ruku. A mozda ovaj put i ne zelim spas. Mozda i zelim da ostanem na dnu bunara, mozda vise ne zelim spas. Ovde me niko nece videti kako placem, ovde mogu da vristim koliko me boli a niko nece cuti. A boli me uzasno. Toliko, da, ja, luda, koja je mnogo bola prezivela, vise ne mogu da izdrzim. Prejako je, prebolno je. Samo ukus tuge osetim. Joj, kako boli. A bojim se i mraka. Zidovi su oko mene. Mogu samo da sedim u cosku i placem. Vise ne vidim izlaz. Jer zmurim. Jer ne zelim da se spasem. Jer sam se sama bacila u ovaj bunar od zivota. Toliko sam davala da meni nista nije ostalo. Svako je uzeo deo- i sada sam sama. Boze, jer moj put mora biti tako pun trnja, jer moram stalno da padam na kolena, stalno su mi kolena u ranama. I kako da pobedim bol? Ne znam da li vise boli sto sam se izubijala dok sam propadala sve dublje  i dublje do dna, do mraka, ili vise boli srce, razbijeno, slomljeno, odbaceno. Sva sam u ranama, i spolja i iznutra, krvarim. I ostacu sklupcana da dnu bunara, i necu izaci, dosta je bilo borbe. Predaala sam ovu borbu. Zaspacu u ovom mraku. Kraj. Predajem se. 

 


Brinem za tebe

Kada bih sumirala godinu iza sebe, svega bi bilo, zato to ne zelim da radim. Ne znam da li bi prevagnule suze ili lepi momenti. Bilo je mnogo zajednickih dana, putovanja, tuge, smeha, zagrljaja, bola, ... Ipak, bilo je vise lepog. Mada nikad dovoljno da se smire moji duhovi. Danas sam razmisljajuci o prethodnoj godini, shvatila da sam u 2010. pocela da se bojim svega lepog, jer iza toga uvek dodje neka tuga. Shvatila sam da prosto, vec imam strah od lepog. Pitam se da li me to ON opominje da budem zadovoljna malim stvarima, sa onim sto realno imam, ili me upozorava da budem na oprezu i da uvek moze biti gore.

30. decembra se desilo nesto strasno -PUKLA sam i rekla sebi placi, ovo je kraj. Moras to prekinuti. Tacka. Ides dalje.

Opet nisam izdrzala. Sutra je dosao. Sve je opet bio san. Sve. Nova godina, ... Boze, tako je lepa ta moja ljubav da nemam snage da je se odreknem. Sve je opet bilo predivno.

Do danas. On se razboleo. Prvi put ozbiljno. I ja sam se razbolela od tuge. Briga. Samo par poruka, cisto da znam da je bolje. I opet moj pad. Tuga. Osecaj iskljucenosti iz njegovog zivota. Strah- moram se odvojiti od njega. Da, moram, dok ne bude jos gore, dosta je 4 godine ludila za sve ucesnike. Opet, strah od zivota bez njega. Ne mogu, probala sam. Nije islo. Ne bih volela tu bol ponovo da prozivljavam. A zivot bih danas dala da sam mogla da budem uz njega stvarno, a ne samo u mislima. Zivot bih dala. Briga za njega me je potpuno razorila danas. Nista ne boli vise nego bol u srcu i briga za voljene.

Nekada mi je ovaj blog bio jedina spas. Sada, ne priznajem ni sebi zasto i ovde vise ne svracam, zasto ne pisem, svratim samo da procitam blogove nekih dragih ljudi. Jer ne mogu vise nista novo da iskazem, jer mi je muka od same sebe, i od tuge koja ce me jedno jutro ugusiti. JA, sama, samo njegova slika pored kreveta. Razbila sam je danas. Strah opet. Briga.

 I opet sam na pocetku, ili mozda na kraju, mala je tu razlika.


Teski dani

Nemam energije ni da pisem, teski dani su iza mene, sva sreca iza mene. Mnogo je suza proliveno zadnjih dana. Ipak svanulo je novo jutro, opet se smejem ...

 Mala ledja

Kad pomislim na nas,
sve molitve naglas
izgovorim u jednom dahu...
Zbogom, nesreco, sta jos trazis tu,
ostavljam te svome strahu...

Ne dam zivot svoj visoj sili toj
da mesto mene stvari redja,
jer svega previse sa neba palo je
na ova moja mala ledja...

I dalje vidjam srecne ljude
kako su uspeli
i verujem da opet bice
kao kad smo poceli...
I dalje su mi srecni ljudi
od nekud poznati
i verujem da medju njima
jos smo negde ja i ti...

Koliko poruka, koliko odluka
da nam nosi neko treci...
Sta nas ceka jos, ishod lep il' los,
to na kraju ja cu reci...

Ne dam zivot svoj visoj sili toj
da mesto mene stvari redja,
jer svega previse sa neba palo je
na ova moja mala ledja...

 


Istinu precuti

 

Kakav lep dan, sve je bilo kao u snu. Sve. A onda predveče šetnja pored Dunava, oseti se da zima dolazi, a tebi to ne smeta jer te neko čvrsto drži i greje u svom zagrljaju. I svetla se pale na mostovima i preko u Kamenici, a Novi Sad svetluca na reci. Moj grad je još lepši kada ga posmatraš iz njegovog zagrljaja. Poljubac, jedan pa drugi. Sve jače me ljubi, bride mi usne. Greje mi ruke, dobro moje. I oprostiću mu što sutra neće biti sa mnom. Jer danas je bio moj i biće i prekosutra. Moj! I tačka. Rekao mi je večeras da će me voleti uvek mnogo, čak i kada odem, jer sve što je doživeo sa mnom, svaki tren, ne može nikad da zaboravi. Odgovorila sam mu da ako se ikada rastanemo, da cu ga uvek voleti makar malo. Jer to je realnije. U kolima, kada smo se vraćali spiker na radiju je rekao: Zapamtite, verujte u čuda, jer čuda se desavaju! Ja u čuda verujem i jednostavno verujem u to da ćemo biti još dugo zajedno. I neću prestati da verujem. Nikad.

I onda je počela ova pesma

 

Istinu prećuti

 

Znas ti da odes
umes da se vratis
i da svaki put
pola mi zivota skratis

Znam da me volis
al' kad te pogledam
svaki put ti, lopove
kroz prste progledam

Previse o tebi znam
i pomalo ostarim
zbog svega svaki dan

REF.
Zazmuri, samo da kraj tebe
lakse zaspim
da ne mislim kom zuris
i zbog koga kasnis
Da ne gledam
kad kosu popravljas
to znaci da me ostavljas

Mrzim te ljubavi
sto prave postaju
tek kad neko od nas dvoje
zguzva tudju postelju
Ne gledaj kako srce puca
to ces cuti
kad istinu precuti

Znam, idu dani
tuga sreci brani
da se ponovo
budimo na istoj strani

Odes ali ne znam
da te ne volim
nema mesta da od nas
dusu odmorim

Previse o tebi znam
i pomalo ostarim
zbog svega svaki dan

 


Uspomene

 Uspomene na tebe

SVEJEDNO STO ZNAM
DA STVARNO JE KRAJ
UZALUD PITAM DAL NOCU SI SAM
KAD ODGOVOR ZNAM TAKO JE VIDAN

POTRAZICES ME ZA GODINU DVE
KAD NE BUDU MI ZNACILE
USPOMENE ZA TEBE

I DA ZNAS JOS DANAS IMAS PRILIKU
DA VOLIS ME U PROLAZU
DA ME ZADRZIS KAKO ZNAS
SAD I NE POKUSAVAS
JOS NUDIM STARE NAVIKE
KUCU ZA PALE RATNIKE
PALE ZA LJUBAVI
ZAUVEK IZGUBLJENE.


1 2 3 4 5  Sledeći»